It's OK

Ej, jeste se ikad pitali šta zapravo čitate kada mislite da čitate vijesti? Da? Ne?

Ako ne, odat ću vam malu tajnu: oni pametni ljudi koji znaju pisati, tj. "novinari", znaju biti jednako blesavi, nadrkani, neuračunljivi i nesposobni kao i bilo koji tramvajac, teta na šalteru, direktor, carinik ... ili, na koncu konca - kao i vi sami u svoje loše dane.

Recimo, na nekoj televiziji može raditi urednik kojega najviše od svega brine dobrobit njegove guze i zbog toga se strašno plaši pitati, i eventualno naljutiti ili zabrinuti svoga glavnijeg urednika. Prođe tjedan, dva, mjesec, godina i cijeli radni vijek, a naš urednik se toliko istrenira u stvaranju tišine da zapravo nitko ne zna šta i kako on radi.

U svo to vrijeme, refleks spašavanja guze mu tako ojača da nitko od njegove ekipe nikad ne dobije priliku promijeniti stvari nabolje. Dobre vijesti odlaze u vjetar, novinarska pamet i mladost u njegovoj redakciji umiru, ali naš udarnik, pardon - urednik, opstaje i ne da se nikakvim sistematizacijama smaknuti s pozicije.

Jednoga dana stiže penzija, golema otpremnina i premještaj s jednog neradničkog mjesta (redakcija) na drugo (kuća). U redakciji se podignu glavice i prostruji vjetrić nade da će se pojaviti neka nova faca koja će znati šta radi. Dolazi imenovanje i svima je drago da je novi šef jedan od njih - ekipe, jerbo, konačno, sad sve može biti suvislije, pametnije i bolje.

Eeee, ali godine gorkih iskustava su pretvorile početnika u veterana. Noge se nisu gibale, mozak nije radio, ali guza je otežala i treba je paziti i maziti, a bogme i čuvati.

Elem, siroti potrošači tv programa (a isto je i s novinskim papirom) ne znaju da je manje-više svo novinarstvo samo jedna velika umjetnost čuvanja pozadine. I da zapravo, prije nego što upalite televizor ili otvorite novine, najprije treba uštekati zdrav razum. To će reći, treba maaalko mućnuti glavom, koja vrijedi jednako (a često i više) od ovih važnih novinarskih, zaboraviti na šarene naslove s debelim slovima i sam posložiti vijesti po važnosti.

A svaku onu "DRAMU", "SENZACIJU", "EKSKLUZIVU" i ostale tričarije koje traju po pola dana nekada davno bi naše bake i dide opisali precizno i svima jasno: "Sve ti je to ćerce, pizdin dim."

I imali bi pravo.

... ono što neki vole reći na kraju: Hoka hej!